Pjevački zbor Gimnazije Sesvete  

Po dragomu kraju, od kojeg mi lepšega ni.

Dragutin Domjanić prvenstveno je pjesnik iznimne osjećajnosti i jedna od najreprezentativnijih pojava hrvatske moderne, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. U njegovim je pjesmama kajkavština predstavljena u čitavoj svojoj punini, ljepoti i raskoši, njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost toga jezičnog izraza i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti.

Domjanić je svojim finim pjesničkim instinktom otkrio mekoću kajkavštine i njom zaodjenuo svoje najnježnije pjesme. Domjanić pjeva onakvom kajkavštinom, kakvu je naučio u roditeljskoj kući i najbližoj okolini. Među onima koji su mu mili i dragi. Ako mi baš tako i ne govorimo, mi te riječi razumijemo, one nisu namještene, nego su duboko osjećajne. U tome je veličina i samoga Domjanića, velikana kajkavske riječi.

I danas je Domjanićeva domaća reč prisutna kod suvremenih kajkavskih  pjesnika, a da nijedan od njih nije svjestan njegove pjesničke ovisnosti, jer na kajkavskom je arealu postao svima zajednička vrijednost i uzor riječi „onak kak se doma spomina“, on koji je toliko volio grudu na kojoj je ugledao svjetlo dana, svoj zavičaj Prigorje i svoj Zagreb u kojem je „utihnuo slađani romon najvećega kajkavskog pjesnika“. (Alojz Jembrih)

Dvije Domjanićeve pjesme koje nisu objavljene u njegovim zbirkama i danas odjekuju u crkvama, na hodočašćima i molitvenim susretima i iznimno su popularne te mnogi ljudi koji ih pjevaju i ne znaju da ih je ispjevao Domjanić. Kao i njegove kultne pjesme Kaj i Fala, i ove dvije marijanske zapravo u punini svjedoče o duboku poistovjećivanju pjesnika i naroda. Riječ je o marijanskim pjesmama K suncu prosi vsaka roža i Ljiljane bijeli“, koje trajno zrcale ljepotu Domjanićeve riječi.